Split je vjerojatno najdoslovniji i najvulgarnijii materijalni reprezent presjeka društvenih promjena u Hrvatskoj, grad iz čijih će se izgradnji i razgradnji posljednjih tridesetak godina lako čitati suvremene okolnosti razvoja i prepoznati pohlepa i stihija kao univerzalan odgovor na njih. Izgubivši zaleđe, slomljen deindustrijalizacijom i dubokom demografskom promjenom, na koje su se onda nastavile ekstenzivna ilegalna gradnja i manifestacije nekontrolirane, a rapidne turistifikacije, oštro je prekinuo s modernizacijskim procesima i danas tek traži vlastite strategije razvoja i gradi novi identitet. Iako se počeci aktualne dekadencije prepoznaju još u osamdesetima prošloga stoljeća, tek je zadnjih dvadesetak godina na površinu grubo izvuklo baš sve nedostatke odsustva svakog dugoročnog, pa i urbanističkog planiranja, kao temeljne karakteristike ukupnog povijesnog razvoja grada.